Ne ljubi me nocas… Nisam spremna da te izgubim. Nemoj se vracati tamo gdje ne zelis. Ne diraj me, pusti me da cutim, jer znam, ne zelis da cujes... Mogu ti reci ono sto ne zelim, ono sto me muci, boli, ono sto ce i tebe povrijediti. Ne zelim to. Neka tisina govori umjesto nas. Ne grli me nocas... tvoj zagrljaj je hladan. Nije to onaj zagrljaj koji govori o ljubavi. Nocas samo odaje tvoju sebicnost, zelju da budes najbolji i imas ono sto drugi zele a ne mogu imati. Ne gledaj me u oci. Iz mojih ne izviru sumnje, moje su pune ljubavi i tuge. Ne zelis da znas koliko je boli u grudima,... Ne govori da me volis... to sto osjecas nije ljubav. Ja volim, zato znam sta to znaci. To sto ti osjecas je opsesija, strast, sve drugo, ali ljubav ne. Jos ti ne znas koliko boli kada volis, kada slijepo verujes... Ne trazi mi nocas ruke, tako su hladne... nemam snage za dalje, sutra ne postoji. Zivim jer to drugi zele... nikada nisam molila, sada sam pala na koljena. To je tako nisko... zar ljubav to zasluzuje!? Ponekad se zapitam vrijedi li? Da li me to povrijedjujes svjesno ili to i ne primjecujes? A plasim se da prekinem. Jos vise se plasim da ces me ostaviti... pa ti si mi sve sto imam, jedini razlog za novi dan. Toliko toga je iza nas... a mi se ipak ponasamo kao stranci. I zasto jos uvijek drhtim u tvom narucju? Zasto osjecam nemir u stomaku kada te vidim... Govoris da me volis... ali pogled ti je hladan... Vise ne znam ni ko sam ja, a kamoli ko si ti. Plasim se tebe, sebe, svega sto radim ili ne radim, plasim se svega sto na svijetu postoji. Borim se za sebe a sebi nisam vazna.
Pusti me, vrijeme ce pokazati. Mozda jednom ostanes sam, i u tami noci drhtis ko uplaseno dijete. Dozivas nekog a niko te ne cuje. Trazis malo sna a strah ti ne dozvoli da zatvoris oci. Mozda tada shvatis, mozda me tada konacno razumis...

Nedavno, prije nego što ćeš ući u moj život, mislila sam da nikad neću upoznati nekog poput tebe. Mislila sam da ćeš zauvijek biti samo momak o kojem sanjam, koji samo postoji u snu. Ali tog dana kada sam te vidjela shvatila sam da sam pogriješila. Malo prije nego što ćeš se pojaviti mislila sam da niko neće moći slomiti u meni prošlost koja je bila unutar velikih zidova, prošlost koje je bila tako dobro zaštićena. Iako osjećanja iz prošlosti su izblijedila, nestala, uspomene su ostale, i samo mi je trebao neko poput tebe da uđe u moj život i da uspomene nestanu, odu u zaborav. Sanjala sam nekog poput tebe, momka koji će me zagrliti dovoljno jako da slomi uspomene u meni. Upravo ti si uspio zacijeliti rane koje su već odavno bile tu. Mislila sam da je sva ona priča o ljubavi i o sreći samo jedna obična bajka i san. A vidi... Dobila sam i ja svoju bajku, svog princa, a snovi su postali realnost. Slušala sam priče o tome kako u ljubavi realnost postaje ljepša od snova, bile su to za mene samo prazne priče. Ti si mi dokazao suprotno . Pokazao si mi jedan divan svijet, naš svijet, pun ljubavi i mašte. Plašila sam se ljubavi, ali eto, kažu da se moraš suočiti sa svojim strahom , taj strah je bio naljepši poklon zahvaljujući tebi. Bili smo na različitim putevima, dok se oni nisu spojili i počelo je sve jednostavno, ali znala sam od početka da nas čeka velika ljubav. Zavoljela sam način na koji se smiješ, način na koji me gledaš i kažeš da me voliš, a onda mi objasniš kao malom djetetu koliko. I onda kada si me pozvao van, imala sam leptiriće u stomaku i nakon dugo vremena iskren osmijeh na licu. Onda su svi leptirići otišli prema srcu i od tada nisam više ista. Pojavila su se osjećanja, iskrena osjećanja. Čekala sam ih toliko dugo. Maštala noćima kako pokazujem svu svoju ljubav jednoj osobi, osobi koja je poput tebe. A prije tebe imala sam nebo, tmurno i mračno nebo bez zvijezda, samo sitni tračci svjetlosti, a onda si se ti pojavio i donio mjesečevu svjetlost u moj život. Svaki tvoj lijep gest učinio je da se stvori jedna zvijezda i srećo moja sada imam svoje nebo, zahvaljujući tebi. I kao dar od Boga, dobila sam tebe. Dragocjenog i pažljivog momka koji će sve uraditi kako bi se osjećala sretnom i sigurnom. Podario mi je osobu koja mi se prva pojavi u mislima kada ujutru oči otvorim i na koju posljednju pomislim kada ih zaklopim kada krenem da spavam. I kada te pogledam, svijet oko nas zastane, i sve što tada postoji jesi samo ti. Ništa više. Nema buke, ostalih ljudi, loših misli, briga, nema juče, nema sutra. Svijet zastane i onda se pojavi prekrasno mjesto u kojem postojiš samo ti. I taj svijet je obojen u ljubavne boje, ispisan našim datumima, rečenicama, ispunjen našim trenutcima, slikama. Vidim u tvojim očima ljubav koju osjećaš prema meni. Volim osjećaj koji dobijem svaki put kada me pogledaš. Osjećaj koji me tjera da vjerujem u sebe i budem jača osoba. A tek koliko volim tvoje zagrljaje. One jake koji su slomili svu prošlost u meni, koji mi pokazuju koliko me voliš i čuvaš od svega lošeg. U tvom zagrljaju se osjećam sigurno, zaštićeno od ostatka svijeta i zlih duša. Ti si me od svih jedino pravo razumio, i kada šta loše se dogodi znaj da uvijek ću da te volim i da za mene si jedini. Činiš moj život ljepšim i unosiš u njega svijetlost i nikada ne bih mogla tražiti više i bolje od Boga, jer dobila sam najbolje. Osjećam se ispunjeno otkada si ušao u moj život. Kažu da istinska ljubav traje vječno, pa tako da nikada ne odlazi i povećava se svaki dan. Baš kao i moja ljubav prema tebi. Zamisli samo veličinu svemira koji se svaki dan, sat, sekund povećava, i tada si zamislio samo djelić moje ljubavi prema tebi koja će trajati vječno... (A)

I misliš da mi je lako ?? Misliš da je meni lako da se nasmijem svaki put kada te netko spomene? Misliš da je meni lako da na pitanje “je l’ ti nedostaje, jesi li ga zaboravila?” odgovorim “ne, ne nedostaje mi, zaboravila sam ga, više ne postoji u mom životu, sada idem dalje”, misliš da sam ja od kamena, da ne zaplačem uveče’ kada legnem, kada se sjetim svega što smo radili, misliš da me ne boli kada me neka nova ljubav razočara, a ja legnem pa se prisjećam naših zajedničkih trenutaka, pa se nasmijem na trenutak, a već sljedeći zaplačem, jer znam da toga više nema...

~Kako da pocnem pricu bez kraja,a da je ne zavrsim?Sve sto osjecam i sto zelim prenijeti na papir,rijecima se ne moze oslikati.Za sve to, rijeci nisu dovoljne.One ne iskazuju ni polovinu mog trenutnog stanja,mog ludila ili moje opsjednutosti njime.Da li ga zaista volim-vise ne znam ni sama.Da je trenutni i jedini centar mog zivota,necu slagati kada kazem da jeste. Bio i ostao,i ostace zauvijek.Da li je sve s nama bila navika,mozda neka neslana sala,samo igra?To ne mogu reci,jer nikada nije htio da mi kaze pravu istinu.Da li me je volio ili ne,da li me jos uvijek voli..Nikada nisam mogla biti sigurna u njegova osjecanja,vjesto ih je skrivao.U nekim trenucima,mogla bih se zakleti da sam mu sve na svijetu,a vec u slijedecim,nisam mogla da prepoznam momka koji me je volio,a koji me sada tako nadmeno gleda,kao da me ne poznaje..Kao da me nikada nije imao,kao da nikada nije osjetio toplinu moga tijela..Moje poljupce,dodire,moje sve!Potpuni stranac i totalni neznanac.Mislila sam da ga poznajem,da sam ga poznavala,ali sam sad sigurna da je sve vrijeme provedeno sa mnom,nosio masku. Masku koju nisam uspjela da skinem..a zeljela sam da znam,da saznam,da li me je ikada volio? Moja jedina ljubav,moje sve..zivot moj!Poslije toliko zajednickih,prelijepih trenutaka,poslije toliko njeznosti,njegove,sada ne mogu da vjerujem da me je zaboravio.Ne mogu da zamislim drugo neko zensko pored njega,a tu je.Neka druga ja,moja blijeda kopija..Ona je sada na mom mjestu,ljubi ga,grli,ali zasigurno ga ne voli snagom moje ljubavi!Ne..njega niko nikada nece voljeti kao ja! Da li ce on to shvatiti jednog dana? Mozda..ali tada ce biti kasno, prekasno za povratak..Zivot ide naprijed, nikako nazad.Ni sama ne znam da li je to ono sto zaista zelim,da ga zaboravim i da nikada vise ne osjetim njegove ruke na sebi,poljupce..njegovo sve..ali vjerujem da cu morati.Znam da uspjeti necu da ga zaboravim, ali vrijedi pokusati?!Zelim ga,volim i ne mogu tek tako da ga izbrisem.Nije on za mene stvar, igracka da mogu da ga se odreknem,da lahko zaboravim..On je na meni ostavio tragove njega koji su jos prisutni,tragove koji ne nestaju..ostaju zauvijek u meni,duboko..Kazu ljudi:"PONOS JE JACI OD LJUBAVI"Da li sam ja ikada imala ponosa? Prije njega,uvijek! Iz svake bitke,izlazila sam kao pobjednik,uvijek jaka,najaca,spremna na sve.S njim,nestao je svaki dio mene,sva moja hrabrost!Moj ponos,moje dostojanstvo,sve cime sam se nekad odlikovala.Promijenio je sve u meni,mene cijelu.Postala sam ranjivi kreten samo za njega.Igracka koja igra kako on svira. A odsvirao je vise od hiljadu melodija,laznih,za mene najiskrenijih..Svjesna svega sto mi radi, ja oprastam i idem dalje,vjerujem da Bog vidi sve,da ce mu pomoci da jednog dana shvati da sam ja ta!Ta koju stvarno voli,koja je dala sve sto ima samo za njega!Znam da sam luda sto sve to dozvoljavam,ali ne mogu..jednostavno ne mogu da ga ostavim.Ne mogu da se pomirim s tim da on nije vise moj,da pripada drugoj.. Pocinjem da ludim cim nocu sklopim oci,a znam da nije sa mnom.Zamisljam ga sa njom i placem..umirem cijela.Svaka suza,cista,nevina moli da mi se vrati.Svaki dio mene,nestaje..gubi se u dubini njegovih ociju,lazljivih! Iako daleko od mene,on je tu.U meni,s mnom,uvijek,zauvijek.Jedina utjeha mi je sto je opet moj,jedini,u snovima. Jedino tu,u njima,samo je MOJ i niciji,druga ne postoji.Samo ON i JA,i nasa ljubav-cista, iskrena,neraskidiva!On,moje sunce koje je nekada sijalo samo meni, sada nekoj drugoj sija.Meni tek ponekad posalje po koji zrak..zrak nade,vjere u ljubav,ali naravno,opet lazan!Sve sa njim bila je samo jedna velika laz?!

~i mrziim onaj osjecaj kada sam iskrena prema nekom, a taj neko me ne shvata, misli samo da se zezam. -.-'

Traži se momak koji nije ženskaroš, koji ne voli bivšu i koji nije klošar. Ako postoji.

Bože, zašto baš ja? Zašto se meni baš to dešava? Šta je htio večerašnjim razgovorom postići? Zar on misli da može sa mnom manipulisati kad mu se prohtije!? Izgleda da je tako. I još bezbroj pitanja na koje nikad neću znat' odgovor... Taman kad sam mislila da je definitivno svemu kraj, agonija se ponavlja. Odlučila sam izgraditi bar na neki način novi život, ali ponovo on mi ne dopušta. Večeras, nakon toliko vremena je morao da mi se javi, zbog čega? Ni sama ne znam razloge. Prvo mi kaže kao da jedno bez drugog ne možemo iako smo pokušavali i još svakojakih gluposti (ne znam šta mu je to večeras bilo), a sve to da bi me nakon toga block.Iako sam na trenutak pomislila da možda ima nade još za nas, sve je to propalo u vodu. Bila je to jedna od mojih iluzija. A Bog mi je svjedok da sam ga na sve moguće načine pokušavala zaboraviti,ali bezuspješno,tako bar izgleda. Jer, samo kad je on u pitanju, nisam u stanju ni razmišljat trezvezno. I eto, sad kad mi je pogazio ponos, uspio je da me dovede u ovu depresiju iz koje ću teško izać.

Y ella se acostó en su cama, mientras las lágrimas rodaban por sus mejillas. No podía haber nada que la calmara. Aunque era así todas las noches, pero esta vez se sentía acabada, rota, inútil. Y no te atrevas a decir que no has matado a nadie, porque esa noche la mataste a ella.

~Dok sjedim i razmisljam koliko me je promijenio i koliko je imao utjecaj na mene, ne mogu da vjerujem da je to nekome poslo za rukom. Ja, koja nikad nikog nisam slusala, koja sam svima namjerno inatila, koja sam zivjela zivot onako kako sam ja htjela, koja je radila sve sto ne treba, sad gledam se i ne mogu da vjerujem da je svaka njegova rijec utjecala na mene. Ja koja nikad nisam osjecanja nikom pokazivala, njemu sam pokazala i dokazala. Razmisljam i ne mogu da vjerujem, da li sam to ja? Ne nisam, nisam naucila da pokazujem osjecanja i sad sam ih pokazala i osjecam se jadno, ponizno. Jer nisam trebala, trebala sam ostati onako ledeno hladna i tad sigurno ne bih patila, ne bih zalila za njim, ostao bi samo nesto prolazno, zabava, avantura...ali eto, desilo se sto se desilo i sad ispastam, al' to je greska. A ja sam cura koja na greskama ne uci ma koliko me povrijedile te greske, uradit cu ih ponovno kad tad. Ali preboljet' cu ja njega vec, nije vrijedan trunke mog sjecanja. Znam da zaborav za noc ne nice i mnogo ce vode proteci dok ga prebolim, ali uspjet cu. Iako, dok ovo pisem, srce se ne slaze sa tim i mislim da srce to nece dozvoliti, ali ja necu dopustiti da se predomislim. Sve ce ovo proci, moj bivsi dragi!

Ti, ti nikad znati neces kako sam te voljela.

~Tako dugo vremena je proslo. Ja se jos uvijek osjecam isto. Manje placem,ali placem. Jednostavno na trenutak sve ovo zaboli, jer sve podsjeca na tebe. Ali ne dam se, pred drugima sam nasmijana i happy, ali niko ne zna koju bol osjecam, a narocito koju bol osjetim kad idem kuci, kad prodjem onim nasim mostom. Neku noc sam sjedila i plakala ondje sama, boli sve. Ponekad pozelim da neko naidje ovako kao sto si ti, slucajno i da se opet zaljubim, da osjetim ono nesto kao sa tobom. Sve mi je postalo peglativno, ljudi me zamaraju, niko ne shvata da je meni potrebna tvoja blizina, a to je nesto nemoguce. Lomim se od bola kad pomislim na tebe, a tek ono jucer kad sam te, nakon toliko vremena, vidjela krenuvsi u skolu. Nekako sam se uspjela suzdrzat i proc' uzdignute glave bez i jedne izrecene rijeci i pozdrava. Cijeli dan bila sam izgubljena u vremenu i prostoru. Pokusavala sam da sakrijem od drugih svoje osjecaje i nervozu zbog toga sto sam te vidjela, ali na zalost meni bliske osobe su primijetile da cijeli dan nesto sa mnom nije u redu. Pa Boze, kad shvatim koliko me je samo ljudi jucer gledalo. Istrcala sam iz skole na onakvoj hladnoci u maici kratkih rukava, radila svojekakve gluposti k'o napusena isto, nisam se ni obazirala na vrijeme toliko niti sam osjecala hladnocu tog trenutka. Tek sad sam svjesna jucerasnjih postupaka i cudim se sama sebi. Ne smijem to vise dozvoliti da se desi, niposto. Ne dam da me ovo sve vise lomi, zivot ide dalje, a idem i ja. Jos me sjecanja bole i sve je gore i gore. Oci pune tuge iz dana u dan al' drzi me jos nesto u ovom prokletom zivotu...

I ne zelim da zivim u proslosti i da se pitam svaki dan sta bi bilo da je bilo. Zelim da zivim, da se radujem, vjerujem...Da vjerujem u zivot. Mozda me stegne oko srca svaki put kad pogledam u tebe, ali zivjet cu s tim. Jer ti si mi bio skola, najteza, koju nikad nisam polozila. Ali ipak sam naucila...da svaka nova sitnica rusi nadu u tebe. Svaki dan manje boli. Svaki udisaj mi donosi novi sekund zivota u kojem uzivam, zivota koji pocinjem da zivim...

'Bilo je tiho bez vjetra
 Mjesec je sijao negdje daleko
 Cula sam zvuke gitare
I pjesmu o rastanku sto pjeva neko'

~Ponekad se pitam da li ti je zao sto si slomio srce jednoj djevojci? Znas li koliko te ta djevojcica voljela? Znas li koliko se nadala i sanjala? Koliko je zamisljala, plakala jer je znala da su to sve njene puste zelje i snovi... Da li ima one ljudskosti u tebi da priznas istinu? Nema...ona je davno isparila iz tebe...davno je prestala da postoji u tebi cineci te makar jednim dijelom covjekom. U mojim ocima si se ogledao kao savrseno bice, kao nesto sto se jednom rodi na ovoj planeti. Kao osoba koja bi me stitila i cuvala, od svega. Boze, kakvim sam te samo zamisljala. sta sam imala to preko ociju pa nisam vidjela istinu ? Ko mi je skinuo veo sa lica, ko mi je rekao ko si ti ustvari? Nikada vise neces biti osoba u koju sam se zaljubila. Nikada vise. Nikada...

~Nisam savrsena, to znam. Nisam ni najljepsa.. i to znam al’ sebi sam dobra, moje misljenje o meni ne mozes unistiti. Ne mozes me natjerati da mrzim samu sebe. Ne mozes,zato i ne pokusavaj. Jaca sam nego sto ti mislis...Nisam znala tada, nisam imala snage sve ti objasniti. Tu noc si srusio sve moje snove. Ubio sve moje nade i zelje. Ostavio me samu,samo se okrenuo i otisao i vratio se kad je vec bilo kasno za kajanje. A ja od tada ne spavam mirno, borim se sa svojim osjecanjima, dokazujem sama sebi da si ti za mene niko i nista i da tako treba i ostati.
Ah sjećam se tvojih posljednjih rijeci upucenih prema meni te noci : " Od sada si mrtva za mene" , ali nisi mogao to ispuniti, ali zato ću ja od sada tako zivjeti sa tom mislju i nista vise nece biti isto. Vrijeme je da se i to desi i da se film o nama, u mojoj glavi, zavrsi.

~Sjedim i gledam svoj odraz na nebu. Tako je mucan. Tako je bolan, potisten i jadan. Tako ogranicen, sav dalek, nedostizan i sjetan. Vidim sebe uplasenu, trazim nesto meni strano. A zatim dugo nakon toga cutim i stvaram viziju koja mi govori da gore od ovoga ne moze biti. Sve one uspomene koje su me drzale u neizvjesnosti sada mi kroje put i pokazuju mi kuda dalje da krenem. Pokusavam to prebodriti hrabro bas kao i do sada. Tesko je, jako je tesko. Svaki korak me boli. Hodam bosih nogu po trnju, stopala me peku. Bol se probija sve do srca, para, pece, grebe paklenom snagom. Stojim na kristalnim nogama koje podrhtavaju! Situacija mi je veoma strana. Cak sebe jedva prepoznajem. Ne znam zasto ne mogu nac izlaz iz ovog labirinta kad sam do sada u tome bila prilicno vjesta. Mada na kraju znam da cu ja sve to prebodriti i podici se, ali nikada se necu moci pomiriti sa tim da se sve desilo na mojoj kozi. To me fakat boli i boljet ce me do kraja zivota!

~Jos jednom zakoracih u nasu proslost, ne znam zasto niti ko me natjera, ali vodjena zeljom da opet na neki nacin prozivim sve ono ne odustah i ne opirah se tom glasu koji me je vodio. Cemu opet ta proslost, zasto opet buditi sjecanja i uznemiravati uspomene kada sam im se vec zaklela da ce uvijek u mom srcu ostati netaknute? Prodjoh opet onim nasim putem, onim koracima koji su koracali zemljom tako slobodno i nezabrinuto jer sam imala tebe uvijek pored sebe, ali nazalost poce me hvatati onaj osjecaj tuge, samoce, ali ne zato sto sam sama na svijetu, vec sto nemam tebe, a ti si moj svijet - moje jutro,moj dan, moja noc u koju utonem sa zeljom da cu te sanjati.

A sta sve sada stoji izmedju nas??? Niti cujem otkucaje srca niti tvoj glas, samo cuvam onu lijepu uspomenu na tebe, toliko toga me za tebe veze... Pokusala sam otici, pobjeci ali pozelih jos jednom sresti se sa tvojim pogledom, osjetiti onaj dodir koji je imao neopisiv ucinak na mene, tako smirujuci, tako blag, tako njezan, dovoljan da pozelim da me vjecno milujes. Jos uvijek osjecam tvoj miris, ne znam ni sama zasto, mozda zato jer ja mirisem na tebe? Jos uvijek cujem tvoj glas i osjecam tvoj pogled, pogled koji me je topio, ali sada necu dozvoliti da se istopim niti da suze saperu osmijeh i ponos sa moga lica. Voljela sam te, ali ne zelim vise zivjeti u proslosti koja mi oduzima snagu i volju za buducnoscu. Ne zelim dozvoliti da zivim u iluziji i od uspomena, nasih puteva, sastanaka, pogleda, poljubaca i sam si sve to ostavio iza nas...i koliko ce njih jos mene nazvati budalicom, koliko ce njih me opominjati, ruziti, a tebe nema da to sprijecis, dopustio si da nasa imperija, nase malo carstvo propadne jer ljubav je ta imperija - ako se ne boris za nju ona propada, ja bar mogu reci da sam se borila...

~A ja bih tako voljela da prestanem biti ovako licemjerna.Da prestanem da gledam, a da ništa ne uradim. Jednostavno nema ko da sluša. Mrzim gledati to. Mrzim kad to neko radi. Mrzim da moraš spasti toliko nisko da bi u nečijim očima bio veliki. Nikad to ne može biti tako. Nikada nisi previše velik da bi bio i previše dobar. Što , trebam se sva dat? Kome ili što? Danas ću ovako, a sutra ma uradit ću sve što treba da uspijem da se pokažem nekome. Dat ću prst, ali nek uzmu i ruku. Ne znam zašto me to nekada previše boli. Zašto mučim sebe i dušu svoju!? Tako mi je dosta svega, tog ponižavanja. Osjećam kako je vrijeme davno stalo,ali stalo samo za mene. A svi idu negdje, svi putuju...svi se vraćaju. Svi postaju gori, ali ti postaješ isti. Da li si dobar, nema ko da kaže. Da li je dovoljna tvoja jedna žrtva koju činiš iz dana u dan. Samo želiš biti i ostati fin,a sad koliko je to moguće... Sjećam se da sam baš to poželjela na jednom od časova na samom početku godine. Prof je pitao šta bi željeli da nam se ostvari. A ja sam poželjela samo to. Da zauvijek ostanem dobra osoba i da samo tako prolazim kroz život. Da li je to jedna od žrtvi...za koga ili što..za mene!?

.

~Znaš li koliko me sad bole sjećanja na tebe?! Nemaš ti pojma kako je voljeti ovako snažno i misliti na lažno. Kada nikada nije bilo istina. Kada se nismo poznavali dovoljno nikada. A misliš li na mene sad, sanjaš li moj glas i želju da pogledaš me kao što si nekad sanjao... Ne možeš jer me nema više u tvojim snovima, tamo nestajem. Kao da me nikada nije ni bilo. Boli me sjećanje na sve, na prošlo vrijeme, na san o nama i svemu što se tiče toga. Ali možda je bolje sada preći preko svega, naći snage za oprost i poći nepoznatim putem u bolji život.

I eto saznadoh da si ju je zaručio. Boli, druže... Itekako boli.


~niko ne zna kako sam te samo voljela, a sad u snu slušam pjesmu tuđih svatova. I umjesto glas da pustim, probudim se i zaustim niko ne zna kako sam te voljela.

Nije mene , tugo moja

iznenadilo

sto mi oci nisi poznala

jer je ova dusa moja

i bez vrata i bez krova

posle tebe pusta ostala.

Morala sam proći starim mjestima, dok mi društvo pravi vjetar. Bilo je predivno. Ipak još uvijek ima osjećanja u meni. Volim kad sam ovako emotivna. Mnogi koji ne shvaćaju misle da sam luda, ali ja ne marim. Za taj osjećaj otišla bih i na kraj svijeta. Bila sam slobodna,od svega, njega, prošlosti. Svih ružnih okova koje nosim. Udisala sam svaki pokret lišća, zvuk je bio magičan. Vodio me je u svijet ljepote, svijet koji sam oduvijek željela. Vjetar... Ko bi rekao da svaki put izazove toliki vulkan emocija u meni. I na tren, osjetila sam njega jer nekad u ovakvo vrijeme šetali smo srećni nas dvoje. I nije me zaboljelo, to drhtanje tijela samo je još jednom dokazalo da ima nade. Hvala vjetru, moj druže stari. Nikad me iznevjerio nisi...