08.10.2013.

~Tako dugo vremena je proslo. Ja se jos uvijek osjecam isto. Manje placem,ali placem. Jednostavno na trenutak sve ovo zaboli, jer sve podsjeca na tebe. Ali ne dam se, pred drugima sam nasmijana i happy, ali niko ne zna koju bol osjecam, a narocito koju bol osjetim kad idem kuci, kad prodjem onim nasim mostom. Neku noc sam sjedila i plakala ondje sama, boli sve. Ponekad pozelim da neko naidje ovako kao sto si ti, slucajno i da se opet zaljubim, da osjetim ono nesto kao sa tobom. Sve mi je postalo peglativno, ljudi me zamaraju, niko ne shvata da je meni potrebna tvoja blizina, a to je nesto nemoguce. Lomim se od bola kad pomislim na tebe, a tek ono jucer kad sam te, nakon toliko vremena, vidjela krenuvsi u skolu. Nekako sam se uspjela suzdrzat i proc' uzdignute glave bez i jedne izrecene rijeci i pozdrava. Cijeli dan bila sam izgubljena u vremenu i prostoru. Pokusavala sam da sakrijem od drugih svoje osjecaje i nervozu zbog toga sto sam te vidjela, ali na zalost meni bliske osobe su primijetile da cijeli dan nesto sa mnom nije u redu. Pa Boze, kad shvatim koliko me je samo ljudi jucer gledalo. Istrcala sam iz skole na onakvoj hladnoci u maici kratkih rukava, radila svojekakve gluposti k'o napusena isto, nisam se ni obazirala na vrijeme toliko niti sam osjecala hladnocu tog trenutka. Tek sad sam svjesna jucerasnjih postupaka i cudim se sama sebi. Ne smijem to vise dozvoliti da se desi, niposto. Ne dam da me ovo sve vise lomi, zivot ide dalje, a idem i ja. Jos me sjecanja bole i sve je gore i gore. Oci pune tuge iz dana u dan al' drzi me jos nesto u ovom prokletom zivotu...




brojac poseta
jeftin web hosting